more vrlosin

Kad nedavno sasvim slučajno saznadoh da i u našim selima ima planina, probudi se u meni već u posljednje vrijeme pomalo zadrijemali pustolovni duh. Raspitivao sam se kod najbližih. Vrlosin, rekoše, a ime obećavajuće zazvuči i brzo se uvlači u uho i u drugim svojim inačicama: Vilosin, Vrlosinj, pa opet Vrlosin.

Prevrnuvši i nešto pronađenih oskudnih zapisa, proširih, a možda samo utvrdih svoja saznanja. Visok je nekih 950 metara iznad površine mora. Pogledao sam i neke također oskudne fotografije, napravljene za iznimno vedrog neba i burovitog vremena. Na onima sa vrha se jasno mogao vidjeti i djelić mora. Eto meni razloga više za pohoditi to inače zabačeno i od banalnostima zatrpane, učmale svakodnevnice pomalo za boravljeno mjesto, a možda i čitav jedan mali svijet koji ga okružuje. Zaputismo se za prvog suhog vremena i stigosmo na odredište za nepunih pola sata vožnje. Povedosmo se nekom samo našom logikom i mršavim, više izmišljenim planinarskim iskustvom,ali i sa onih nekoliko upitnih informacija koje posjedovasmo. Nakon nekoliko ophodnji mjesnim uskim putem, pronađosmo prilaz. Promotrili smo prethodno okolinu, sami početak staze odakle je nepobitno pucao pogled na vrh i goru koji su skupa dominirali krajolikom. Nama u tom trenutku više nije trebalo i mi puni samopouzdanja zakročismo tuda, sigurni u uspjeh. Već nakon prvih stotinjak metara veoma blagog uspona staza se počela račvati. Uzimali smo bez puno razmišljanja onaj krak koji bi nam se učinio prohodniji, a ja sam svom suputniku stalno tumačio kako su to zacijelo samo odvojci iste staze koji se već negdje opet sastaju, i da je nama skoro pa jednako koji ćemo od nj ih odabrati. On je to sve prešutno odobravao i već neko vrijeme svojim fotoaparatom vrijedno dokumentirao sve što mu je zapelo za oko. S vremenom je bivalo sve strmije i neprohodnije, manje stijene su se pretvarale u usjeke iz kojih se na trenutak gubio vidokrug. Tad smo stigli i do prvih vrtača. Bili su to dvostrukim suhozidom uhvaćeni i zatočeni komadići škrte zemlje, kao kakva ogromna dragocjenost u moru kamenog ništavila. Imali su izgled terasa, a na nekima od njih nalazili su se i ostatci torova. Zastali smo malo kod ovih starih pastirskih stanova. Tišinu koja je tu vladala narušilo je tek zvono kapelice iz obližnjeg naselja razasutog po padinama brijega koji nam je sada bio kao na dlanu.

Pođosmo dalje. Već nakon prvih koraka bilo je očigledno da se daleko neće moći. Pokušali smo zaobići vrtače, ali bi nas uvijek dočekao neprohodni šiprag, kao predstraža nešto udaljenijim liticama preko kojih bi teško i neki bolji od nas. Bilo je već tada očito da to svakako nije put za vrh koji smo odatle mogli samo žalovito promatrati. U traženju staze nam nije mnogo pomogao ni prosječan amaterski dvogled kojim smo raspolagali. Pod još uvijek čvrstim uvjerenjem da je prava staza ipak tu negdje na tom potezu, spustili smo se nešto niže do onih pričuvnih ogranaka i krenuli jednim od njih. Poslije otprilike iste razdaljine kao i kod prvog pokušaja pred nama je bila opet ozidana vrtlina, samo ovaj put još veća i nezaobilaznija od prethodnih. Razgledasmo taj zabačeni posjed. Ta dosta ravna i debela ledina ispala je na kraju i prilično dobra osmatračnica. Dvogledom otkrismo istočnije od nas još sličnih vrtača, i to baš negdje tamo otkud smo i došli. Izgleda da su njihovi položaji bili donekle paralelni i da su dopirale otprilike do iste visine od samog podnožja. To je bio i trenutak kad nas je napustila naša prvotna zanesenost i logika prirode nam poče otvarati oči. Nije bilo slučajno da su ti nekad vrijedni posjedi nastali baš tu. Daljnjim promatranjem uvidjesmo da je ponad svake od njih nicao samo goli kamenjar i litica. A preko tog velebnog stijenja ništa nije moglo. Dan je izgubio već nešto od svoje vedrine (kao i naše raspoloženje) kad krenusmo natrag. Za vrh su se hvatali prvi otežali oblaci, a prohladan povjetarac je pokušao narušavati tišinu. Ja sam u tome tražio lažnu utjehu kao lijek za naš mali neuspjeh. Eto sad tobože ni vrijem e nam ne ide na ruku, pa što bi nam vrijedilo da nam ovog trena netko i upre prstom u stazu?

Tako zaokupljeni svatko svojim razmišljanjima o nekom još možda dostižnom i povoljnijem raspletu našeg malog izleta, vratismo se na sam početak. Nije nam se još napuštalo ovo tiho mjesto. Odvezli smo se nepuni kilometar do obližnjeg pograničnog sela. Na povratku istim putem, susrećemo prvo živo biće. Ispred jedne osamljene kuće pred nas na put iskrsnu povisok čovjek, odjeven u kombinaciju maskirne odore i lovačkog prsluka i dade nam rukom znak da se zaustavimo.

–          Ajde sidite malo, popijte nešto… – srdačno će naš neznani domaćin i bez oklijevanja, dok je kroz okno automobila pružao svoje ogromne ruke. Nevješto smo pokušavali odgoditi naše druženje za neki drugi put, pravdajući se tobože neodgodivim obavezama. Na spomen pravog razloga našeg posjeta ponudi se istog trenutka da nam bude vodič.

–          Gori smo za po sata, samo da jamim pušku…- nismo uspjeli ni parkirati, a našem domaćinu je već o ramenu visila bokerica.

Pred kućom su bila i tri lovačka psa koji su onako zdušno lajali ugledavši neznance koji se spremaju na odlazak s njihovim gospodarom. U svoj toj strci zaboravljam ponijeti naprtnjaču s vodom. Za prvih zajedničkih koraka i službeno se upoznajemo. Vodit će nas Iko. Nekoliko puta nam pripominje i svoj obiteljski nadimak koji ga razlikuje od mnogih njegovih imenjaka i prezimenjaka, kojih kako je tvrdio ima obilje u tom kraju. Iko je i veteran dragovoljac zadnjeg rata, pripadnik elitnih postrojbi, što s ponosom naglašava i pridodaje svojim osobnim podatcima. Kaže da je zadovoljan mirovinom. Dok silazimo s puta još uvijek nas prati lavež trojice lovačkih pasa.

–          Čuli ji što žale za mnom !-zasmija se naš vodič.

–          Što ih ne povedeš?

–          Bacaju otrove – vrati se svom vojnički konciznom stilu.

Na čas zašujesmo. Rastuži te kad čuješ da ljudska zloća zna zaći i u ove zabačene krajeve koje smo potražili zbog ono malo iskona i nevinosti koji su ostali u njima.

Zalazimo među prve ograde. Put koji se prostire kroz uske prosjeke u stijenama još uvijek je dobro prohodan i polegnut, kao da hvata zalet prema strmini. Krećemo se neplanirano brzo i sve mi se čini da nam Iko želi iskušati tjelesnu spremu jednim blažim usiljenim maršem. Naš fotograf povremeno zastaje, ponešto zbog kondicije ali više zbog njegove nezadržive potrebe da dokumentira svaki trenutak iznova nađene pustolovine. Prolazimo preko „gumnila“, kako ih je nazvao Iko. To je nekoliko povišenih ledina koje nas podsjetiše na one vrtače po kojima smo lutali. Staza konačno uhvati strmine i zavijuga. To nam je bio znak da istinski ispit spremnosti tek dolazi. Nizali smo serpentinu za serpentinom, a ja sam uporno pokušavao ne izgubiti korak s našim vod ičem, ne uspijevajući toliko popratiti krajobraz koji se počeo mijenjati. Nakon nekih sat vremena vojničkog hoda zrak je postao osjetno svježiji i mi smo već gazili po prilično dubokom snijegu. Tu je Iko prvi put zastao da predahnemo. Vodu smo zaboravili duboko ispod. Trudim se iscijediti koju kap iz grudvi već ustajalog snijega. Ukazaše nam se tu i prvi krupniji tragovi. Iko reče da su to vučji. Ne osjetih ni trun dvojbe u njegovom glasu.

– Napunit ću ja…- i dalje će smireno dok je stavljao krupne patrone u dvocijev bokerice.

Vukovi u ovoj oblasti nisu nikakva izuzetna pojava. U zimskim mjesecima se redovito spuštaju do ovih vrleti, sa susjednog zabiokovskog gorja. Nešto dalje još tragova, ali drugačijih od ovih pređašnjih. Iko opet mrtav-hladan veli da su to od divlje mačke, a mi opet ne nalazimo razloga da ne povjerujemo, iako sumnjam (barem mi moje skromno poznavanje te vrste brani da ne budem mrvicu skeptičan) da je netko ovdašnji ikad uspio iz neposredne blizine vidjeti tu inače bojažljivu i diskretnu noćnu zvijer.

Opet kratko zastajemo na jednoj čistini prošaranoj pokojim žgoljavim grabićem i jasenom.

–          Ovo su Markovi podi. – ponavlja nam Iko nekoliko puta taj zanimljivi toponim.

–          Tu su se nekad čuvale koze, a nije bilo trave… – uslijedila je rečenica koja vrišteći svoju kontradiktornost zaziva tešku prošlost.

Na tom osunčanom i blago položenom komadu padine snijega je bilo manje pa su unaokolo izvirivale kamene plohe, sve jedna do druge. Bile su istina nešto pitomijeg oblika. Među njima stisnut gdjekoji busen trave i to je bila sva ispaša. Koja li je muka morala biti pa da natjera na Markove pode!

Krećemo dalje starim stazama.

–          Odan se nosija duvan u Dalmaciju – započe Iko već dobro poznatu priču o našim starima i putovima duhana u Dalmaciju. Išlo se i noću po ovim vrletima. Ali više od vuka i druge zvijeri moralo se pazit „filanca“ i „đendara“, kako reče Iko. Tako zašavši opet među šiprag, stigosmo i do „đendarove kame“. Prema kazivanju koje više graniči s legendom, tu je nekad ubijen starojugoslavenski „đendar“ koji je vjerojatno na tom potezu sačekiva o „sumnjive“ putnike. Povelika šiljata stijena uspravljena podno staze sad je „đendarov“ nadgrobni kamen ili na mjesnom govoru „kama“.

Opet smo izbili na oveću polegnutu golet načičkanu niskim živim kamenom. To je Grabovica kvartilj, ponavlja opet glasno i svaki put što razgovjetnije Iko, kao da nam na samo njemu znan način mora pojasniti ovaj ionako nesvakidašnji naziv.

Prolazeći tuda, pokušavam se dovinuti tom egzotičnom imenu. Sama riječ je iskrivljenica, ali neminovno podsjeća na riječ „kvartir“ ili možda na francusku verziju „quartier“, u osnovnom značenju stan, nastamba ili vojnički logor. Stajali smo na samoj granici, a ova mjesta su oduvijek pa i danas bila ona od „strateški“ važnog značaja za sve druge a samo ne za one koji tu žive. Je li moguće da su i Napoleonove trupe u njegovim veličanstvenim oslobađanjima porobljenih nacija Europe ili možda samo običnim potragama za vazda potrebnim „Lebensraumom“, nekad taborovale u Grabovica kvartilju ili kvartiru, stražeći vazda vruću među? Od svega ovog fascinantnija je činjenica o neospornoj sposobnosti jezika ovog kraja da došljačke izraze asimilira i naturalizi ra, a oni zatim kao urođeni i pripitomljeni stoljećima žive u njemu, prenošeni pokoljenjima.

Od vrha nas dijeli još par zavojitih uspona. Prolazimo podno veličanstvenog kamenog masiva koji zatvara svaki vidik. To je onaj isti koji smo dvogledom promatrali još tamo na onim vrtačama s početka našeg pohoda. Ali onom našom amaterskom spravom nismo primijetili nekoliko nepravilnih otvora u izbrazdanom stijenju.

–          Ono su spile – glasno će Iko upirući prstom prema tom surovom i samo orlovima dostupnom mjestu što se ugnijezdilo pod jednim od vrhova.

Zatim slijedi zamjena streljiva u cijevi bokerice i demonstracija akustičnosti ovog kamenog amfiteatra. Odjekuju kratki pucnjevi dok zvuk kruži oko nas odbijajući se od litice. Sve se ponavlja još jednom, ovoga puta samo popraćeno kamerom našeg snimatelja.

Tu zastajemo posljednji put prije samog vrha. Naš Iko, inače do sad škrt na riječima ne može a da se ne vrati u vremena koja su nas sve obilježila a najviše ljude poput njega.

–          Evo, ovo su mi geleri sve odnili – pokazuje nam rukom štetu od tenkovske granate tamo negdje na poljanama Kupresa. Zatim s ponosom spominje neka i nama dobro poznata imena s kojima je bojevao.

–          Bogu fala, živo je se! – s osmijehom i mirne duše će za kraj.

Moja opažanja postaju štura pred sam kraj uspona. To su oni trenutci kad penjač vidi samo vrh koji mu je nadohvat ruke, kao spasonosni portal koji mu se poput snoviđenja otvara pred očima i koji će ga prenijeti na drugu stranu. Sve to da bi se domogao samo jednog pogleda zaustavljenog u vremenu. Daje li nam taj pogled odozgo jasniju sliku našeg ovozemaljskog življenja ili smo na vrhovima planina samo zato da bi bili bliže drugim svjetovima? U stvarnost nas vraća Iko, koji je prethodno odmakao iz našeg vidokruga, iskočivši pred nas iz usjeka orijaške stijene s puškom na gotovs, poput onog njegovog „đendara“ iz prošlog stoljeća. Ipak je ovo granica. Na sreću, ovaj put je ishod bio samo komičan.

Mora ne vidjesmo. Magloviti oblaci nam odrediše vidokrug. Od sjevera nam prvo u oči upadoše u daljini bijeli lanci hercegovačkih planina, sada jasniji nego ikad, kao na razglednici. Prema jugu pod nama nekoliko razbacanih pograničnih sela. A mi baš na granici. Ali nećemo dalje ilegalno. Pa tu je se i Bonaparte zaustavljao, a kako ne bismo mi. Pomalo sam razočaran jer sa ove pozicije ne mogu vidjeti neke zabiokovske vrhove, ako već ne mogu vidjeti more… zaklanja ih nešto veći susjedni i ne tako nedohvatan Gavranić…
Vinogradar | LJ::portal