Ostani tu
samo tu možeš biti poskok
budi poskok
ovaj gologuzi kamen
samo poskok obraniti može
Poskok zna dubinu pukotine
i visinu užarene stijene
litica do litice
poskok do poskoka
poskok brani svoje pojilište i svoje gnijezdo
i nije licemjer
i nije k.u.r.v.a,
budi poskok
i nije kalkulant
i nije prevarant
poskok se sunča u svom kamenom stanu
i želi mir u svojoj kamenoj domovini
poskok neće ujesti sunce
poskok kažnjava uhode
istiktivno
jednostavno
bez proračuna
precizno
neiscrpno
to je to
budi poskok
ni mudar ni blesav
ni kratkovidan ni dalekovidan
budi poskok
neiskorjenjiv
i rađaj poskoke
i rađaj poskoke za svaki kameni nagriz
za svaki škrip
za svaku kamenu opuzinu
za svaku kameno dlanište
za svaku kameni štit
za svaki piljak
na jednog provalnika kamenih škrinja
stotinu poskoka
ostani tu i budi poskok
ne voden-zmija u svijetu kreketavaca
budi poskok u svijetu kamenih pradjedova
kamenih orača i pjevača koji bosi gaze tvojom kamenom stazom
budi poskok u suživotu sa krvavim kamenim palcima
sa suhim kamenim vinogradarima
to je to
budi poskok
i obranit ćeš sunce bez kojega ne možeš
to je to
samo to
budi poskok
u zazidi kamenoga krova
na glavici iznad sela
svojega i mojega
ostani tu i budi poskok
to je to
poskok


Hrvatski pjesnik Ivan Vidović recitira svoju pjesmu ‘Ostani tu i budi poskok’.
Ivan Vidović rođen je 1943. godine u Vrgorcu, a trenutno u mirovini uživa sa suprugom Bojom u Stankovcima. Radni vijek proveo je radeći kao profesor, baveći se i pjesništvom, između ostalog.
Pjesma ‘Ostani tu i budi poskok’ nastala je 1991. godine u Zadru, kad su pod snažnim srvočetničkim napadima žene, djeca, ali i mnogi vojno sposobni muškarci napuštali Zadar. U prizemlju stambene zgrade bez skloništa, pod kišom granata, bez struje i vode, nastala je ova pjesma koja svjedoči o ljubavi prema Domovini i jedinoj snazio koja je može obraniti. Ne bijeg, već POSKOK!!!
Tako su tih slavnih dana oni koji su ostali, hrvatski poskoci, obranili svoje kameno gnijezdo – ZADAR i HRVATSKU!!!