Do 1878. godine Tihaljina je ostala u sastavu Turskog Carstva, puna četiri stoljeća. Hercegovački je sandžak osnovan 1470. godine sa sjedištem u Foči. Tihaljina je pripadala nahiji Imota, koja je prvo pripadala Fočanskom kadiluku, pa Mostarskom kadiluku i od šezdesetih godina XVI. stoljeća Imotskom kadiluku koji su tvorile nahije: Imota, Duvno, Buško blato, Ljubuški, Posušje, Gorska župa(sa sjedištem u Vrgorcu), Fragustin(Gornje primorje) i Primorje (Donje primorje sa sjedištem u Makarskoj).

Pred strahom od Turaka mnogi su kršćani bježali iz područja koja su Turci nastojali zauzeti. Prvi veliki progon katolika potječe iz vremena od 1516. do 1526. godine, rušene su crkve i samostani, proganjani katolički vjernici, kada je veliki broj katolika prešao na islam.

U Tihaljini stoljećima je bilo skromno i siromašno. Budući da kršćani nisu smjeli graditi zidane kuće, niti ih pločom pokrivati, stanovali su u kolibama pravljenim od pruća i blata, te pokriveni slamom ili lisnatim dubovim granama. Zbog nedostatka prostora obično je čitava obitelj stanovala zajedno….

Mlinice i vodenice u Tihaljini

Na rijeci Tihaljini i u Tihaljini bilo je dosta mlinica-vodenica. Prvi podaci o mlinicama se spominju 1585. godine…. Tako se jedna od mlinica nalazila ispod puta Nezdravica-Bijakuša, vlasništvo Primorca sa Bijakuše i Kolaka s Piskulje…..,te druga Ivana Primorca Jurića pokraj Donje spile, ispod Ržišta…

Zatim se pored drugih spominju mlinice Marka Primorca, koja se nalazila prema Bijakuši, ispod ceste prema rijeci nalazila se Mijatovića mlinica, te Primorčeva i Kolakova mlinica. Jedna od mlinica nalazila se je ispod Mijatovića lazine, zapadno od kuće Ivana(Ikaša) Primorca… Tu je davno Pava Primorac pronašao kameni mlin….

Ratovi, seobe, izbjeglištvo

U XVII. stoljeću Bosanski pašaluk je, kao i čitavo Tursko carstvo zahvatio val nemira, nereda i opće nesigurnosti. Tomu su prethodili turski neuspjesi u XVI. stoljeću-zaustavljanje kraj Sigeta 1566. godine, pomorski poraz kod Lepanta 1571. godine i poraz kraj Siska 1593. godine koji u povijesti smatraju prekretnicom u turskom napredovanju. Kriza se pojavila kao posljedica neprestanih ratova, povećanja poreza i raznih nameta. Bunili su se kršćani, ali i muslimani, te se odmeću u hajduke. Od Like do istočne Hercegovine haraju Senjski uskoci, predvođeni svojim harambašom i vojvodom Ivanom Senjaninom, kao i Mijatom Tomićem koji je bio iz okolice Tomislavgrada.

Još u početku XVII. stoljeća radilo se na općem kršćanskom pokretu od Senja do Nikšića za zbacivanje turske vlasti. Tada je među urotnicima bio i fra Petar Tomaš od Vrgorca.

U drugoj polovici XVII. stoljeća od 1645. do 1669. godine traje  Mletačko-Turski rat  koji se vodio zbog otoka Kandije(Krete), ali je zahvatio i te krajeve. Taj je rat bio poznat po pustošenju protivničkih područja, zarobljavanju i seobama. Hajdučija, pljačke i odvođenje ljudi u ropstvo nastavljeno je i nakon kandijskog rata, a osobito u vrijeme bečkog rata(1683.-1699.), nazvanog tako po turskom napadu na Beč 1683. godine, ili morajskog rata, nazvanog po otoku Moraju (Peloponezu), jednom od glavnih bojišta u mletačko-turskom ratovanju od 1684.- do 1699. godine. U tijeku rata nastale su velike pobune i kretanja kršćanskog stanovništva pod  turskom vlašću.

Godine 1686. nastojali su se osloboditi ispod turske vlasti stanovnici Prološca, Runovića, Vinjana, Zagvozda i Župe i priključiti Mlečanima.

Mlečani su 1688. godine zauzeli Kulu Norin na Neretvi, Vrgorac 1694. godine, te osvojili Gabelu, Trebinje i Klobuk. Iste godine izbjeglo je pet tisuća stanovnika iz Broćana, Mostarskog Blata i Goranaca i naselilo područje oko Zadvarja i Vrgorca.

Mletačko-Turski rat završen je tzv. Karlovačkim mirom 1699. godine. Mlečani su tada dobili  Knin,Vrliku, Sinj, Vrgorac i Gabelu. Granična je crta konačno uspostavljena 1701. godine na liniji Knin-Vrlika-Sinj-Zadvarje- Vrgorac.

Mlečani osvajaju Imotski od 27. srpnja do 2. kolovoza 1717. godine uz pomoć mostarskog izbjeglice Šoića, imotskih franjevaca i uz veliku pomoć domaćeg stanovništva. Nakon tog rata, Požarevačkim mirom 1718. godine nastao je zemljopisni pojam Bekija, kao naziv za dio Imotskog kadiluka koji je ostao pod turskom vlašću, a pored Gruda i Posušja u Bekiju su spadala sela Dole, Klobuk,Vojnić…

Prema podacima iz”Libretine” fra Pavla Šilobadovića područje Tihaljine nije mimoišlo ratovanje, a zabilježena su mnoga četovanja od 1662. do 1686. godine.

Bijeg u Kašče (Stilja)

U tijeku najžešćih ratovanja izbjeglo je i stanovništvo Tihaljine. Očito je da se stanovništvo Tihaljine radi opće nesigurnosti povuklo u zaštićenije krajeve. Potvrda za tu seobu nalazi se u dokumentu koji je 28. listopada 1692. godine objelodanio u Makarskoj mletački generalni providur u Dalmaciji i Albaniji Daniel Dolfin, a kojim je dodjelio izbjeglicama iz Blata sela, Zavojana, Stilja i Hadži Lukova, zemlju i kuće koje su do tada pripadale Salih-agi Đikiću. Zemlja im se djelila ovisno o članovima obitelji, a dobitnici zemlje trebali su davati desetinu u ime priznanja vrhovne mletačke vlasti. Budući da su bili katolici određena im je crkva Sv. Marije u Zavojanima. U dokumentima se navodi broj izbjeglica od 200 duša u 25 obitelji pod vodstvom Ivana Rašića od Ružića, što se odnosilo na sjedište župe koja je u ono doba za Tihaljinu bila u Ružićima.

Odredbama je za zapovjednika izbjeglicama određen Ivan Rašić, koji je dobio onoliko zemlje koliko uživaju i druge harambaše. Napravljen je popis stanovništva i predan upravitelju Makarska.

U arhivi franjevačkog samostana u Omišu pronađen je dokument koji je sastavio bosančicom fra. Stipan Vrljić(1677-1742) iz Sovića u periodu 1703-1708. godine u kojem se nalaze i podaci o Tihaljini, a koji spominju selidbu iz Tihaljine u Vrgorsku krajinu 1692. godine.

Je li bijeg stanovnikaTihaljine na područje Kašča (Stilja), Zavojana organiziran zajedno sa bijegom stanovnika  iz Mostarskog Blata na područje Zadvarja i Vrgorca, danas je nemoguće utvrditi.

Činjenice i indicije koje su mi poznate, a podudaraju se  na području  Tihaljine i Kašča (Stilja):

– u selima Zavojane, Stilja(Kašče) i danas žive Tihaljska prezimena Ančić, Čepo, Kolak, Perić, Primorac…

– na području Tihaljine postoji Majušina ograda, zaselak Bunarina, zaselak Draga,  Zasida, Gradina, Grebalište kod Ančić staja, imena koja se nalaze oko Kašča (Suva Bunarina, Majuša, Milina Zasida, Grebina)…..

-jedan zaselak na području Tihaljine zove se Piskulja, a  jedna od mlinica nalazila se ispod puta Nezdravica-Bijakuša,vlasništvo Primorca s Bijakuše i Kolaka s Piskulje..Mini područje na kojem se nalazi kapela Sv. Nikole zove se Piskulja….a sa pok. Kolacima(Matušina)  pok.  Jure Primorac  bio je u daljnjim rodbinskim odnosima…

– prilikom doseljenja na području Kašča(Stilja) budući  su bili katolici određena im je crkva Sv. Marije u Zavojanima. Prije groblja u Donjem Kašču i groblja u Stiljima, pradjedovi  su se sahranjivali na groblju u Zavojanima….

– na području Tihaljine nalazi se brdo Žurkovača(586 m). Pok. Antu Granića, starijeg zvali su Žurko koji je bio rođak  pok.  Jure Primorca…….

Navedena analiza temelji se i na knjigama:

  Fra Vjeko Vrančić”Vrgorska krajina”, Vrgorac 1972. str 66 i 75.

Dr. Anđelko Mijatović, povjesničar iz Tihaljine, od 1990. do 1999. godine bio je savjetnik za kulturu prvog predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana. Živi i radi u Zagrebu. Izdao je između ostalih i knjigu “Župa Tihaljina”, u kojoj se na str. 122,123… i dr. iznose podaci o doseljavanju iz 1692. godine, a i osobno sam sa njim razgovarao na navedenu temu.

Topografija

Na osnovu detaljne topografske karte koju je za vrijeme Domovinskog rata izradilo Ministarstvo obrane Republike Hrvatske za to područje, činjenice su  slijedeće:

– Primorci u Kašču (kapela sv. Nikole) nalaze se na nadmorskoj visini od 435 m;

– između Filipovića (Zečevića) i Grljušića je Kruševica sa slijedećim točkama i nadmorskim visinama: Vrlosin 954 m, Modra spila 995m, Medveđa ploča 1076 m, Milina zasida 993m, te dalje M. Kruševica 796 m, Konjevac-Glavica 342m, Gradina 529 m (iznad kuće Zdravka Primorca-Bikića), Granića bunar 590 m,V. Šibenik 1314 m itd.

– Grljušići 776 metara

– prema navedenoj karti najviši je vrh Medveđa ploča sa 1076 metara koji se nalazi između Miline zaside i Modre spile, dok je najviši vrh Matokita Sv. Rok 1062 metra.