Iz svake naše kuće netko je 60-tih godina zbog neimaštine otišao na “privremeni rad” u Njemačku. Iz nekih kuća ih je bilo i više, npr. iz moje trojica (otac i dva strica). Ti naši “sretnici” otišli su u taj (a posebno za njih) “veliki svijet” i postali su “gastarbeiter”. 

„Falsificirali“ su diplome o završenim zanatima (zidari, tesari…), sve što treba da se dobije „viza“. Ti naši „gastarbeiteri“, su se (vjerujem) osjećali kao „ribe na suhom“.  Niti su bili kod kuće, niti u Njemačkoj. „Silom“ su „otrgnuti“ iz jedne njima poznate okoline, a rijetkima je uspjelo da se do kraja prilagode. U Njemačkoj su živjeli po skromnim sobičcima ili stanovima, barakama, vagonima, dijeleći kupaonice s 30-40 ljudi.  „Privremeni“ rad se, za većinu njih produžio i do 10, 20, pa i 30 godina. Njihov dolazak se svodio uglavnom na 2-3 puta godišnje (za Uskrs, godišnji odmor, Božić)… Od njih su se očekivali lijepi pokloni, cijeloj široj obitelji. To su uglavnom trebali biti pokloni kakvi se nisu mogli kupiti kod kuće.

Gdje je dom?

Ni sami trajni povratak zavičaju nije tekao bezazleno. Ljudi koje su nekada dobro poznavali, danas su im napola stranci. Oni su otišli u svijet da zarade novac da bi bolje živjeli, i da bi izgradili dom, a na kraju ni sami više nisu znali gdje pripadaju. Ali ipak, pomogli su materijalno svojim obiteljima, i kako naš narod kaže „nije se bilo gladno“…

Ovo je zbilja široka „tema“ (koja je poznata većini nas iz Kašča) od kojoj bi se dale i knjige napisati, i za ovaj put ne bih ne bih više o tome. Možda drugom zgodom…

Ivica Primorac