Granići su Hrvati, dobrim dijelom iz okolice Makarske. Razmjerno najviše Granića u proteklih sto godina rođeno je u Medovom docu kraj Imotskog, gdje se svaki deseti stanovnik prezivao Granić. U Hrvatskoj danas živi oko tisuću Granića u više od tristo domaćinstava (591. prezime prema brojnosti). Sredinom prošlog stoljeća bilo ih je približno petsto, pa se njihov broj do danas gotovo udvostručio.Granići su prisutni u većini hrvatskih županija, u ukupno 61 općini i 83 naselja, pretežito u urbanim sredinama (63%). Danas ih najviše živi u Splitu (160), Zagrebu (110), Baškoj Vodi kraj Makarske (100), Vrgorcu (70) i u Donjem Muću kraj Sinja (40). Glavni migracijski pravci Granića u prošlom stoljeću zabilježeni su iz Ljubuškog (BiH) i Livna (BiH) u Zagreb te iz Livna (BiH) u Solin.

Izvor: http://imehrvatsko.com

Romanski jezični korijen ovog prezimena gran- ima značenje „onaj koji je crvenkaste boje, onaj koji ima crvenkastu dlaku“: grana svila; grana tkanina; granat = šipak (ima plod crvene boje); mogran(j) = šipak; granata = u Dubrovniku naziv za dragi kamen crvene boje; granata je naziv povećeg šupljeg gvozdenog zrna koje se puni prahom, eksplozivom; granit je međunarodni naziv iz talijanskog jezika za tvrdi grahorasti kamen; granikula = u Dubrovniku naziv vrste cvijeta crvene boje.
Za stočarsko ozračaje u kojem je nastalo prezime Granić korijen gran- nalazi se u više imena domaćih životinja: Granava i Granova (krava), Granaša (koza), Granota (često ime vola u Lici), Granooka (ovca).
Granići u Muć Donji doseljavaju krajem 17. stoljeća (najkasnije 1693. godine) s haramabašom Bartulom Jelavićem, a već u venecijanskom zemljišniku iz 1711. godine zabilježene su u Zminovu (danas Muć Donji) tri obitelji s prezimenom Granić: Mate Granića pokojnog Nikole, Anđe, udovice Ilije Granića i Vicka Granića. 

U austrijskom zemljišniku iz 1835. godine u Muću Donjem je upisano pet Granića obitelji: Ivanova, Jozina, Matina, Pavina i Petrova; popis stanovništva 1948. godine u Muću Donjem zatekao je 11 obitelji s prezimenom Granić. 

Danas u Muću Donjem živi 10 obitelji tog roda s 43 duše. 
Dakako, kad je riječ o mućkim Granićima onda se nikako ne može zaobići svećenik don Mijo Jerko Granić, župnik mućki, pisac i domoljub, koji je 1871. godine otkrio kameni natpis hrvatskog kneza Branimira iz 888. godine, jedan od najvažnijih dokumenata iz povijesti hrvatske srednjovjekovne države. Pri kopanju temelja za novu crkvu u Muću Gornjem Branimirov natpis na tri razdvojene kamene ploče pronašli su radnici. Granić je o pronalasku objavio članak u zadarskom Novom listu (broj 76. od 23. rujna 1871. godine), a izvorni spomenik s latinskim natpisom darovao je Zemaljskom muzeju u Zagrebu, gdje se nalazi i danas. Prigodom pak popravljanja mrtvačnice 1964. godine crkvenjak Josip Palinić otkrio je pokraj crkve Svetog Petra u Muću četvrti ulomak Branimirova natpisa, o čemu je pisao mjesni župnik don Ivan Bašić i na to upozorio znanstvene ustanove. 

Podsjetimo znanost je prihvatila čitanje natpisa od Franje Račkog: (TEMPORE DVCIS) BRANIMIRI. ANNOR(um) XPI SACRA DE VIRG(ine) CARNE VT SV(m)PS(it). S(eu) DCCCLXXX ET VIII. VI Q(ue) INDIC(tione), a prevodi se ovako: „U vrijeme kneza Branimira otkad je Krist uzeo sveto tijelo od Svete Djevice godine 888. VI indikacije.“ 
Mućki su Granići Katoličkoj crkvi u 18. stoljeću dali četvoricu franjevaca: fra Andriju Granića (umro 1791. godine), fra Dominika Granića (+1772), fra Franu Granića (+1764) i fra Ljudevita Granića, brata laika (+1788). 
Starina roda Granića su Veljaci pokraj Ljubuškog. 
Prvi spomen Granića je iz 1686. godine, kada se u vrijeme Bečkog rata u zbjegu stanovnika Zagvozda ispod Zadvarja nalazila i 7-člana obitelj Jakova Granića. 
N. Mandić je u staroj matici krštenih, koja je sačuvana u franjevačkom samostanu u Zaostrogu, našao više upisa krštene djece, čiji su roditelji iz Veljaka. Godine 1703. kršteni su: 
-Ante, sin Tadije Granića iz Veljaka (Matica krštenih, upis 496), 
-Mate Grnić, sin Grge Granića iz Veljačkog Luga (MK, 501), 
-Luka, sin Cvitana Granića iz okolice Vrgorca, vjerojatno iz Banje ili pak sela Oraha (MK, 506), 
-dok je sljedeće 1704. godine kršten njegov brat Andrija (MK, 565); 
-godine 1703. (MK, 268) upisan je Ivan Granić iz Veljaka u ulozi kuma na krštenju Jozi Dropuljiću. 

Dakako, Granići su zabilježeni i u oba biskupska popisa bosansko-hercegovačkih Hrvata katolika u 18. stoljeću. U popisu biskupa fra Pave Dragićevića iz 1741/1742. godine u Vašarovićima pokraj Ljubuškog zabilježena je 7-člana obitelj Mate Granića, a u popisu biskupa fra Marijana Bogdanovića iz 1768. također je Vašarovićima upisana 10-člana obitelj Ivana Granića. 

U Imotskoj pak krajini Granići se javljaju u venecijanskom zemljišniku iz 1725. godine, kada je zabilježeno da su mletačke vlasti dodijelile u Medovu Docu 5-članoj obitelji Mije Granića 6 kanapa zemlje, a 8-članom kućanstvu Ivana Granića pripalo je 10 kanapa. Prema njihovim posjedima podijeljeni su, što se održalo i do danas u Medovu Docu, na Donje i Gornje Graniće. 
Neki su Granići prešli i na islam, jer u Lovreću postoji mikrotoponim Granića zemlje, ali i ruševine kule što je pripadala Turčinu Mehi Graniću zvanom Urum beg, a koju su venecijanske vlasti prema zemljišniku iz 1725 godine dodijelile braći Carallipeo iz Omiša, istaknutim borcima u borbama s Turcima pri oslobađanju Imotske krajine. Prema predaji jedan se Olujić iz Lovreća oženio kćeri tog Turčina, pa su njegovi potomci prozvani Urumima. 

Granići sele i na Makarsko primorje, gdje su najprije zabilježeni u popisu stanovništva 1744. godine u Baćini (danas pripada Pločama: 8-člana obitelj Petra Granića. 
U Bastu (danas Baška Voda) u popisu iz godine 1802. upisano je 8 obitelji i 62 osobe s prezimenom Granić: petorice sinova pokojnog Ivana Granića (Marko s 13, Ivan s 12, Petar, Jure i Ante s po 6 članova) i trojice sinova pokojnog Jakova Granića (Mihovil sa 7, te Jure i Ante s po 6 duša u obitelji). 

Na vrgoračkom području Granići danas žive u Orahu, Banji i Stilijima.
Što se pak tiče Hercegovine Granići, uz ostala mjesta, danas žive i na čapljinskom području: u selo Goricu su oko 1850. godine doselila iz Vitine pokraj Ljubuškog dvojica braće Križan i Jozo, sinovi pokojnog Frane Granića.

*****Podaci o porijeklu prezimena su u potpunosti preneseni iz knjige “Hrvatski rodovi općine Muć” Branka Ivankovića i Jure Keruma, kojima zahvaljujem na ustupljenom materijalu. (Izvor:www.ogorje.net)