Uvede me jutros razjarena svita u podrumsku prostoriju 30698775_2407677939258162_8073006132278329344_nnekog čudnog, osvjetljenog a tako mračnog zdanja. Pokušao sam se izvući iz njihova zagrljaja ali ne mogah. Vezaše mi ruke i noge, vukoše prema središtu velike prostorije uz povike – ne boj se, ne boj se. A tko drugi neko moji prijatelji, moji veliki domoljubi. Najednom, nađoh se postavljen visoko na tronošcu, višlji za metar od njihovih glava. Iznad mene se njihala velika omča načinjena od debelog brodskog konopca. Bože moj, pitam se ja u svoj nevjerici, pa je li ovo san ili sam doista uvučen u pakao? Ante, je li ovo kraj?

Prvi, koji je izgledao nervozan, jer kako reče u jednom trenutku, bijaše gladan, poviče:

– «Što ćemo s ovim?»

– «Objesimo ga!» – uzvrati većina nazočnih.

– «Dobro – kaže Prvi – ali sve mora biti demokratski. Moramo glasovati. Dakle, tko je ZA?

Većina je podigla ruke i vidjelo se od prve da će nadmoćno presuditi o mom životu.

– «Tko je protiv?» – ponovo će prvi.

Jedva se nekoliko ručica pojavilo u zraku. Bijahu to moji prijatelji. Rekoše oni da su protiv. Drago mi bijaše što me moji prijatelji htjedoše spasiti, ali eto, valjda je sudbina tako htjela. Jedva sam ih i primjetio kad se, nakon glasovanja uputiše prema velikim vratima ovog tako teškog podrumskog prostora. Jedan za drugim iziđoše u dvorište. Jadni moji prijatelji, ne mogaše svjedočiti mom smaknuću. Jako im je teško. Omča mi se najednom nađe oko vrata. Zategnu mi podbradak a pod nogama sam osjetio kako mi tronožac sve više tetura.

– «Katolik, veliš?» – uz prezirni pogled prema meni, zavreča Prvi.

Udari nogom i slomi jednu od tri ionako slabašne nožice mog tronošca. Omča se zategni a meni ponesta daha. Osjetio sam kako mi tijelo treperi, kako nestaje snaga, nestaje svjetla i kao da mi je pogled zapeo na onim prokletim vratima kroz koja su me ovamo uvukli moji domoljubi vičući «ne boj se Ante, ne boj se» i kroz koja su pognute glave izišli da ne gledaju ovo što mi neprijatelji naši napraviše.

I gotovo. Ja ODOH! Odoh ja.

Ali gle. Što je ovo?

Pred vratima je stajala moja žena. Grlila je djecu isčekujući rezultate pravedne presude. Vjerovali su. Pa kako i ne bi kad su prijatelji za mene garantirali. Čekali su svoga Antu.

I evo ih. Oni dolaze. Dolaze prijatelji. Cijela obitelj pritrči. Supruga ih poteže za ruke – alo, prijatelji što je bilo, gdje je naš Ante? Gdje vam je prijatelj?

Oni šutke prolaze, mumljajući sebi u bradu, – ma bit će sve u redu, sve je ok.

Vidi žena da je vrag odnio šalu, svi šute i nekud se udaljavaju ne obazirući se na nju i djecu, pa povika:»Recite mi bar, gdje ćete biti ako vas budem trebala?»

– «Ma, tu ćemo gospođo biti, evo tu u ovom restoranu. Čekamo Prvog da završi pa ćemo na ručak».

Iz restorana se čula pjesma. Neki čudan melos.

Sve je slutilo na zao trenutak. Jedva što su moji prijatelji zatvorili za sobom vrata restorana, nedire i Prvi sa cijelom svitom iz podruma i gazi ravno prema restoranu. Uzdignuta čela, lamatajući rukama oko sebe, pobjedonosno, pogledom s visoka na moju obitelj, prolaze. Buka iz restorana sve glasnije navire. Nema mene ni među prijateljima ni među ovim zadnjima.

– «Pa gdje je – pitaju se moji.

Potrče prema podrumu i zastadoše na onim prokletim vratima. Skamenjeni od užasa, ugledaše me kako se njišem, zategnut na omči oko vrata. I upita se moja obitelj:» Bože moj, što nas to zadesi? Kakvu nam ovo sudbinu dodijeli Gospode naš, da nam za prijatelje postavi ljude koji se smiju sa prezirom, koji lažu o najvećim istinama, koji se Tobom kunu a protiv Tebe ratuju, kojima čast služi za gaženje a ponos za obezvrjeđivanje, kakve si nam to prijatelje stavio na put, Bože naš?

I tako, dok se ja ljuljam na brodskom konopcu, dok se obitelj raspada u očaju svoga pakla, a čistačica čisti zadnju pišalinu ispod moga tijela, moji prijatelji jedu slasna jela, slušaju neki čudan melos i nastavljaju svoj domoljubni hod.

– «Prvi je bog, Prvi je bog. Hoćemo Prvog za boga svoga. On je naš razum, naša savjest, snaga i budućnost. Živio Prvi, živio Prvi» – odjekuje pjesma uz britak zvuk harmonike iz veselog restorana.

Odoh ja. Odoh ja prijatelji moji a i vi ćete uskoro ovamo, jer i vi ćete imati svoje prijatelje koji će htjeti Prvoga za svoga boga.

Ante Mamić